Makroprudencijalni stres-testovi

Nedavna finansijska kriza skrenula je pažnju stručne javnosti i istraživača na stres-testove finansijskih sistema i institucija, naročito banaka. Kako nisu uočeni rizici koji su doveli do krize, a makroekonomska scenarija nisu bila pažljivo oblikovana, upućene su određene kritike na račun stres-testova. Međutim, tokom krize, stres-testovi su dobili novu dimenziju. Koristili su se kao alat za upravljanje kriznom situacijom pojedinačne finansijske institucije i ocenu neophodne dokapitalizacije. Sve ove okolnosti podstakle su široku i burnu raspravu o pretpostavkama, modelima i naročito korišćenju stres-testova za ocenu finansijske (ne)stabilnosti. Međunarodni monetarni fond je u okviru rada Macrofinancial Stress Testing, 2012 – Principles and Practices  dao okvir i praktične savete za izvođenje stres-testova.

Može se reći da su se stres-testovi pokazali kao veoma koristan dijagnostički alat. Istovremeno, kriza je naglasila potencijal korišćenja stres-testova radi vraćanja poverenja tržišta i javnosti u finansijski sistem. Takođe, rezultati makroprudencijalnih stres-testova služili su kao osnova u procesima odlučivanja o makroprudencijalnim merama. O stres-testovima mnogo se raspravlja u stručnoj javnosti, a rezultati se razmatraju s velikom pažnjom.

S obzirom na sve veći značaj koji se pridaje stres-testovima, metodologija, modeli, pretpostavke i način upotrebe stres-testova sve su češće tema stručnih i drugih rasprava, posebno u vezi s tumačenjima rezultata stres-testova i njihove uporedivosti.

Stres-test je ne samo najviše korišćen već i najvažniji alat za procenu ključnih rizika i ranjivosti finansijskih institucija i finansijskog sistema u celini. Međutim, postoje i drugi alati koji mogu da pruže informacije o potencijalnim pretnjama po finansijsku stabilnost, koji ne smeju biti zanemareni, kao što su kvalitativne i kvantitativne analize rizika banaka, indikatori ranog upozorenja, modeli održivosti duga, kao i dijalog sa supervizorima i učesnicima na tržištu. Konačni zaključci o otpornosti određene institucije ili sistema treba da budu doneti na osnovu svih raspoloživih izvora. Iako se smatralo da je objavljivanje rezultata makroprudencijalnih stres-testova za pojedinačne institucije veoma osetljivo pitanje, na nivou Evropske unije objavljuju se rezultati stres-testova bankarskih grupacija. Veća transparentnost je odnela prevagu nad bojazni o nepotrebnom uznemiravanju javnosti. Objavljivanje rezultata stres-testova u Evropi nije dovelo do kolapsa institucija „u crvenom“, već su ih podstakli na dokapitalizaciju. 

Osnovni cilj stres-testova nije predviđanje krize. To je alat koji služi za procenu solventnosti, likvidnosti i otpornosti finansijske institucije, kao i finansijskog sistema u celini, pretpostavljajući moguće negativne scenarije, ali ne predviđajući verovatnoću dešavanja ovih scenarija. Stres-testovi će uvek prikazivati hipotetičko stanje u budućnosti, bez obzira na njihovu kalibraciju i poboljšanja. Imajući sve ovo u vidu, treba uvek biti oprezan u vezi s korišćenjem rezultata stres-testova: dobra analiza procene rizika treba da koristi stres-testove zajedno s drugim alatima radi boljeg sagledavanja ranjivosti finansijskog sistema i institucija.

Sve veća upotreba stres-testova nameće potrebu standardizacije, koja bi omogućila i veću uporedivost rezultata stres-testova. Standardizacija podrazumeva da se modeliranje i primena stres-testova zasniva na operativnim principima najbolje prakse. Obezbeđivanje poštovanja principa najbolje prakse moglo bi poboljšati integritet samih testova, tačnost i uporedivost po zemljama i tokom vremena i, na kraju, doprineti pouzdanim procenama finansijske stabilnosti.

Makroprudencijalne stres-testove možemo posmatrati kao složenu aplikaciju s mnogo „pokretnih delova“. Njihov kvalitet ne zavisi samo od parametara koji mogu biti kritični, niti samo od načina objavljivanje njihovih rezultata, već i od okruženja u kome se sprovode. Ovaj kontekst uključuje jasno razumevanje obuhvata i cilja stres-testova, poznavanje ključnih pojedinačnih finansijskih institucija u sistemu, njihovih poslovnih modela, kao i glavnih kanala prenosa rizika; druge komplementarne alate za procenu; prilagođavanje komunikacione strategije okolnostima; mogućnost intervencije u pravcu otklanjanja ili ublažavanja slabosti na koje je test ukazao.

Stres-test je veoma važan, ali ne i jedini alat za procenu ključnih rizika i ranjivosti finansijskih institucija ili finansijskog sistema u celini. Zato treba koristiti i druge alate koji mogu da pruže informacije o potencijalnim pretnjama po finansijsku stabilnost, kao što su kvalitativne i kvantitativne analize rizika banaka, indikatori ranog upozoravanja, modeli održivosti duga, dijalog sa supervizorima i učesnicima na tržištu. Završni zaključci o otpornosti određene institucije ili sistema treba da budu doneti na osnovu svih raspoloživih izvora.

Modeliranje i primena stres-testa trebalo bi da budu validirani na istorijskim podacima (back-test). Back-test poredi ostvarene vrednosti s rezultatima stres-testova u okviru osnovnog scenarija (baseline). Pored validacije stres-testa, neophodna je: (a) provera stabilnosti rezultata za varijacije ključnih parametara (drugim rečima, stres-testiranje stres-testa), b) procena uticaja novih alata i novih pristupa i v) jačanje kapaciteta za pravovremeno uočavanje novih rizika.