Šta predstavljaju stres-testovi

Stres-testovi su alat kojim je moguće oceniti otpornost finansijske institucije ili finansijskog sistema kao celine, pretpostavljajući realizaciju nepovoljnog događaja ili scenarija. To je kvantitativna analiza tipa „šta ako“ (what if), koja procenjuje šta bi se desilo s kapitalom, profitom, novčanim tokovima pojedinačnih finansijskih institucija ili sistema u celini ako se određeni rizici materijalizuju.

Izvorno, stres-test kao alat nije nastao u finansijama, već u tehničkim naukama. U najširem smislu, izvođenje stres-testova je tehnika za proveru stabilnosti nekog objekta ili sistema u uslovima različitih nepovoljnih uticaja. U finansijama, stres-test je na početku iskorišćen za procenu karakteristika individualnih portfelja ili stabilnosti pojedinih institucija (mikrostres-testovi). Kasnije, metodologija je iskorišćena za testiranje stabilnosti grupa finansijskih institucija koje, posmatrane pojedinačno, ali i kao sistem, mogu imati uticaj na ekonomiju u celini (makrostres-testovi).

Celokupan proces stres-testiranja je više od samog numeričkog proračuna uticaja mogućih šokova. To uključuje izbor finansijskih institucija, definisanje rizika i scenarija, modeliranje uticaja scenarija na solventnost i likvidnost, izradu komunikacione strategije za predstavljanje rezultata stres-testova i, ako je opravdano, oblikovanje preporuka za uvođenje (ukidanje) ili zaoštravanje (ublažavanje) makroprudencijalne intervencije. Stres-testovi obično daju procenu dva aspekta jačine finansijskih institucija: solventnosti i likvidnosti. Većina stres-testova je fokusirana na bankarski sektor, što je razumljivo s obzirom na njegov uticaj na realnu ekonomiju. Kao novi proizvodi, u okviru stres-testova pojavljuju se i procene stabilnosti nebankarskog sektora, posebno sektora osiguranja i infrastrukture finansijskog tržišta. 

Stres-test solventnosti

Institucija je solventna kada je vrednost njene aktive veća od obaveza, tj. kada je vrednost kapitala „pozitivna“. Vrednost aktive i obaveza zavisi od budućih novčanih tokova, koji su u određenoj meri neizvesni i zavise od budućih ekonomskih i finansijskih uslova. Solventna institucija bi trebalo da održi vrednost akcijskog kapitala, tako da može da apsorbuje potencijalne gubitke u slučaju stresa. Nesolventnost nastaje kada visina obaveza prevazilazi njena sredstva, tj. kada ostvareni gubici premašuju kapital.

Stres-test solventnosti procenjuje da li finansijska institucija ili sistem u celini ima dovoljno kapitala da ostane solventan u hipotetički veoma rizičnom okruženju, projektujući profitni amortizer, gubitke i procenjujući njihove promene.

Uopšteno, solventnost finansijske institucije zavisi od veličine inicijalnog kapitala banke, nivoa očekivanih prihoda i nivoa njihove naplate, usklađenosti ročne strukture sredstava i plasmana, koncentracije kredita, investicija u sektore gde nepredviđeni događaji mogu prouzrokovati gubitke.

Glavni faktori rizika proizlaze iz potencijalnih gubitaka neizmirenja obaveza dužnika (kreditni rizik), gubitaka iz hartija od vrednosti usled promene tržišnih faktora, kao što su kamatne stope i devizni kurs (tržišni rizik).

Stres-test može biti modeliran tako da ispituje uticaj jednog izvora rizika (single factor tests, sensitivity stres test) ili više izvora rizika (multiple factor test). Izvori rizika se mogu kombinovati slučajnim izborom (combined shock test) ili generisati istovremeno utvrđivanjem makroekonomskog scenarija (macro scenario test).

Pri proceni kreditnog rizika postoji mogućnost uključivanja celokupne vrednosti kredita ili samo određenih, na primer stanovništvu, privredi itd.

Procena pokazatelja adekvatnosti kapitala u makrostres-testovima pretpostavlja postojanje makroekonometrijskog modela. Makroekonometrijski model objašnjava stepen zavisnosti između ključnih parametara rizika (non-performing loan ratio, probability of default, loss given default, credit rating itd.) i relevantnih makroekonomskih varijabli, kao što su bruto domaći proizvod, nezaposlenost, devizni kurs, kamatne stope itd. Dodatno, neophodna je projekcija profita u zavisnosti od makroekonomskih promenljivih, ali i poslovnog modela banaka. Konačno, potrebne su i pretpostavke o ponašanju finansijskih institucija (kao na primer politika isplate dividendi i smanjenja zaduženosti u slučaju nepovoljnih šokova), što povećava složenost testova. Makrostres-testovi obično obuhvataju vremenski horizont od nekoliko godina (od jedne do tri godine), jer se kreditni rizici materijalizuju postepeno.

Solventnost se može oceniti na osnovu promene pokazatelja adekvatnosti kapitala čije su minimalne vrednosti definisane nacionalnom regulativom. Standardni pokazatelji solventnosti finansijske institucije su pokazatelj adekvatnosti kapitala banke (odnos regulatornog kapitala i rizične aktive banke), nivo zaduženosti (kapital u odnosu na aktivu), učešće gubitaka u kapitalu ili potrebne dokapitalizacije. Za sistem ili pojedinačnu instituciju se može reći da je „prošla“ test ako je pokazatelj adekvatnosti kapitala iznad zahtevanog minimuma, koji je najčešće regulatorni minimum. Pored toga, centralna banka može banci odrediti pokazatelj adekvatnosti kapitala veći od onog koji je propisan ako kontrolom boniteta i zakonitosti poslovanja banke utvrdi da je to potrebno radi stabilnog i sigurnog poslovanja banke, odnosno ispunjenja njenih obaveza prema poveriocima.

Stres-test likvidnosti

Stres-test likvidnosti se koristi za ocenu mogućnosti opstanka banke u uslovima likvidnosnog šoka. Finansijske institucije mogu se suočiti sa iznenadnim odlivima, na primer, kao rezultat presušivanja likvidnosti, što se desilo tokom najnovije krize. Finansijski posrednici, posebno banke, zbog ročne neusklađenosti aktive i pasive mogu se suočiti s problemom povlačenja depozita. U slučaju da dođe do velikog povlačenja depozita ili zamrzavanja međubankarskog tržišta, banka se suočava s nedostatkom likvidnosti čak i ako je solventna.

Ukoliko banka ima dovoljno likvidnih sredstava, ona može da generiše likvidnost prodajom imovine bez velikih gubitaka. Međutim, ako su njena sredstva neutrživi krediti ili ako je tržišna vrednost sredstava obezbeđenja znatno ispod knjigovodstvene vrednosti (haircut), banka će biti nelikvidna. Tada dolazi do uticaja likvidnosti na profitabilnost banke, naročito kada nije u stanju da brzo proda imovinu bez gubitaka, pa mora da obezbedi dodatne izvore sredstava po trenutnoj tržišnoj ceni.

Šokovi likvidnosti i solventnosti su povezani i teško ih je razgraničiti. U slučaju problema s finansiranjem, nedostatak likvidnosti može dovesti do nesolventnosti ukoliko aktiva ne može da se proda ili se može prodati samo po znatno nižim cenama (fire sales). Povećanje troškova finansiranja u uslovima šoka likvidnosti može uticati na solventnost finansijske institucije.